Ulazim u teatar na „mala vrata“, kao da mi je Pera pisar iz Administrativnog odeljenja dojavio, a Ujka Vasa zauvek uveo u spisak, da je pozorišna scena, a ne filmsko platno, u ovom trenutku moga života, moje prirodno umetničko stanište.
Zove me Nemanja Ranković, „hudruk“ Narodnog pozorišta iz Užica, i obaveštava me da treba da postavim na scenu ovog pozorišta, od čijeg pomena me podilaze žmarci, komad Miodraga Ilića o Nušićevoj Živki ministarki, Žanki Stokić.
Za mene je "Smećarnik" priča o "matricama" koje postoje iza svih "formi" kroz koje se naša stvarnost odigrava, tobože menja, raspada u "haosu" ili se pak smiruje u nekakvom prividu reda...istorija ima svoj tok, naše društvo prolazi kroz mnogobrojne krize u procesu napredovanja, demokratizacije, približavanja civilizovanom svetu...ali kakav god da je tok naše istorije određeni scenariji se ponavljaju....naš mentalitet ima sklonost prema specifičnim "modusima" kako će se peoblemi rešavati, prevazilaziti ili pak dodatno generisati...te "matrice" ne menjaju se kakva god da je ideologija na vlasti u Srbiji.
Bajka „Snežana i sedam patuljaka“ pojavila se 1812. iz radionice Braće Grim i veoma brzo bila prihvaćena i od dece i od njihovih roditelja. Planetarni uspeh ova bajka doživljava 1937. godine nakon ekranizacije i nastanka popularnog crtanog filma Volta Diznija. Po zaradi, ovaj film je već tada, nadmašio i čuveni film "Prohujalo sa viho-rom" , a rado se gleda i danas.
Koprodukcija: Bitef teatar / Prvo prigradsko pozorište - Puls teatar Lazarevac / Narodno pozorište Užice
Jugoslavija dobija dimenzije nekakve izgubljene, mitske zemlje, i za one koji su je dobro poznavali jer su živeli u njoj, i za one koji su o njoj imali nejasnu predstavu. Međutim, dobivši dramu "Los Yugoslavos", pre no što ću je pročitati, upitao sam se šta jedan Španac zapravo zna o Jugoslaviji i konceptualnoj nacijiJugoslovena. Jugosloveni Juana Mayorge su metafora , drugo ime za sve što se dematerijalizovalo, za šta nismo sigurni gse se nalazi, o čemu imamo neku nejasnu idealizovanu predstavu ali za čim čeznemo, žudeći za toplinom, spontanošću, strašću koju pripisujemo tim neuhvatljivim pojmovima.
Komad je napisan kao kritika plemstva i njegovih mahinacija, ali je, istovremeno, i odraz tipičnih ljudskih osećanja i ponašanja (ljubav, moć, dužnost)... Upravo taj segment o ljudskim osećanjima i racionalnom principu spoznaje, inspirisali su me da se uhvatim u "koštac" sa Šilerovim komadom. Kako moju pozorišnu pažnju privlače teme o porodici i emotivnoj strukturi porodičnih odnosa, akcenat u komadu je na nemogućoj ljubavi dvoje mladih koji, po ka zna koji put u svetskoj literaturi, bivaju koleterarna šteta "velikih odluka".
Tema Brešanove drame o pokvarenosti ljudi i njihovoj pohlepi nije se promenila u novom društvenom uredenju ni skoro pola veka od njenog nastanka. Naprotiv, tekst “Svečane večere u pogrebnom poduzeću” samo potvrduje da je gramzivost u današnjem vremenu postala još izraženija, a tranzicija se samo pokazala kao podobno tlo za sve vidove ekonomskog kriminala i izoštrenija devijacijama vremena u kome živimo.
Drama SISTEM je metaforična priča o pokušaju sloma ljudskog duha. U prazom prostoru se ne događa nista sem smrti. Čije? Zar je bitno? Uvek se radi o životu ili smrti. Ne postavlja se pitanje KO JE KRIV? Već KO ĆE PLATITI GREŠKU? I da li je ono što vidimo zaista to. Apsurd je ključ psihologije. Šta je vrednije, čin ili "legende"?
"Skučeni vidici i siromaštvo duha bitno obeležavaju naše društvo. Osećanje promašenosti i prikaraćenosti proizvodi u ljudima zlobu i okrutnost ili infantilnu idealizaciju. Ako u Simovićevom komadu potražimo ogledalo naše današnjice, suočićemo se sa tragikomičnom slikom nas samih kao i ljudi koji su gotovo u potpunosti izgubili osećaj za lepo i dobro u sebi i u drugome, i sveli se na uživanje u patnji."
После три године и сто шеснаест успешно изведених летова, када су га скоро сви већ отписали као дотрајалу и ислужену машину и послали на отпад, на ужичко позоришно небо се поново винуо „БОИНГ – БОИНГ“! Та, некада моћна летилица је, захваљујући онима који су увек веровали у њу, вратила некадашњи сјај и снагу да својим путницима опет приушти несвакидашњу забаву током лета. Захваљујући квалитету нове, младе посаде „БОИНГА“, која је за врло кратко време успела да савлада све замке и тешкоће летачке обуке, а због чега им изражавам дивљење и захвалност, можете и Ви, драги поштоваоци наше куће, да уживате пловећи ведрим небом здравог и окрепљујућег смеха.
Капетан
Слободан Љубичић
Naša Trnova Ružica većim delom je nastala iz istoimenih bajki Šarla Peroa i braće Grim i istoimenog crtanog filma Volta Diznija iz 1959, odnosno iz scenarija tog crtanog filma, čiji je zaplet smislio Erdman Peneru.
Ipak, važno je znati da je većina bajki nastala u Srednjem veku, kao priče pričane u bircuzima. Kasnije, one postaju neka vrsta “žute štampe” u kojima su se prepričavali događaji iz dvorova, puni ružnih detalja. Zato te priče nisu bile pričane kući, deci, nego samo u starijem društvu.
Prica o prijateljstvu meu ljudima koja govori da covek kroz život ne može ici sam, da treba one koji ce mu pomoci, prijatelje na koje ce se osloniti.
Zašto se bajka DUGONJA, TRBONJA I VIDONJA igra baš 2011. godine u Užicu,170 godina posle od kada ju je Karel Erben napisao i objavio u Pragu, i 56 godina od prve predstave po ovoj bajci za koju je tekst napisao i režirao Mladen Širola u Zagrebu?
Teško je pred vaše gledanje „Narodnog poslanika“, Branislava Nušića u izvodjenju ansambla Narodnog pozorišta Užice, odoleti obećanju da ćete videti dobru predstavu.
O punom pogotku stavljanja na repertoar dramskog teksta najboljeg srpskog komediografa ne bi trebalo da se troše reči.